Two Poems From Bosnia
“Write me when you can. / Skip the hellos.”
JULY 8, 2025
Aubade with a 104° fever
All catastrophes know us
by name and address,
someone’s buried in our breaths
the certainty of bad news.
Within you, generations
of betrayed smiles now rise in riot—
we never learned a thing.
On a scream’s empty parcel we set up
an amusement park,
munched on corncobs while in the hills
autumns multiplied.
I’m already forgetting you
with all of my skin.
I’m forgetting you with all the roads you are yet
to take, in the wind I build
a cathedral in your voice.
Someday,
someone will stand before you, and you’ll
realize
time is just a trick by which the sun renews
its vow to the flowers.
All we need to do is withstand
this morning, as it waves at us with hands
that know how to hold something beautiful
without bitterness.
No one writes home
Write me when you can.
Skip the hellos. There’s time left only
for the unbearable. Instead of settled,
let me say lost. Instead of scenic, let me say,
on this continent cities are orchestras
of hammers out of sync. Some Sundays
find a way to be kind. In their cranked-up light
passersby grow intimate on sidewalks
suddenly brave they ask:
when it comes for us, the great
big quiet, will it be gossamer at first,
then, obsidian?
Write me when you can.
Skip the weather reports. In this very moment
someone is weeping, someone
somewhere is inconsolable,
and all we do is wait for our turn.
How awful we were. Speaking,
as if to speak was to yawn
in the glow of a warm afternoon,
the dust still trembling with the laughter
of dinner guests. All our end-stopped questions.
Instead of comfort
let me say fire.
aubade s temperaturom 41
Sve katastrofe
znaju nam ime i adresu,
neko je u naš dah posijao
izvjesnost loših vijesti.
U tebi iznevjereni osmijesi
sad dižu pobunu —
nismo naučile ništa.
Na praznu parcelu vriska
uselile smo luna park,
jele kukuruz dok su se u brdima
kotile jeseni.
Ako to nije dovoljno,
već te zaboravljam svom
svojom kožom,
zaboravljam te svim cestama
na koje ćeš tek zakoračiti, u vjetru gradim
crkvu tvoga glasa.
Jednom,
neko će stati ispred tebe
i znaćeš da je vrijeme varka
kojom sunce obnavlja svoj zavjet bilju.
Valja nam samo proći
kroz ovo jutro kad sve što nam je drago
odlazi ni ne mahnuvši u našem pravcu.
Na kraju nas možda čekaju ruke
koje umiju držati
nešto lijepo, bez gorčine.
niko ne piše kući
Piši kad stigneš.
Preskoči pozdrave.
Imamo vremena samo još
za ono nepodnošljivo.
Umjesto nadam se da si dobro, reci
izgubljeni smo. Umjesto navikla sam se ovdje,
pusti me da kažem: na ovom kontinentu,
gradovi su orkestri čekića van ritma.
Na sjevernom polu dave se
bijeli medvjedi, a neke nedjelje
pronađu način da lažu nas nježno.
U njihovom rasipničkom
sjaju najednom smo hrabri,
pitamo u prolazu: „Kad dođe po nas,
veliki, krajnji muk,
hoće li biti paučinast na početku, potom
opsidijanski.”
Piši kad stigneš.
Preskoči izvještaje o vremenu.
Baš u ovom trenutku
neko negdje liježe neutješan, a mi
samo čekamo na svoj red.
Kako smo bešćutni bili. Govoreći,
kao da je govoriti isto što i zijevati
u toplini jednog kasnog popodneva,
dok prašina na komodi još drhti
od smijeha sinoćnjih gostiju. Čemu
sva naša tačkom završena pitanja.
Umjesto utjeha,
reći ću vatra. Umjesto oprosti, reći ću vatra.
Umjesto oktobar, reći ću svjetlost
poprima boju metka.
Osvrni se oko sebe, mama. Vidi.
Zrak je prepun
te svjetlosti.
These poems were excerpted from the collection Say Fire (Archipelago Books, September 2025). They were translated into English by the author.
✺ Published in “Issue 30: Fever” of The Dial
